Neprolazni sjaj domoljubne lirike

Najpoznatija i najosobnija hrvatska domoljubna pjesma Moj dom bilježi datum 21. kolovoza 1897. Autor je nenadmašni Silvije Strahimir Kranjčević. Pjesma Moj dom nosi u sebi i ushit i tjeskobu, nesmiljenu bol, i nadasve zanos i ljubav:

Izd. Sakcinski-media d.o.o.,
Varaždin, 2025.

„Ja domovinu imam. / Tek u srcu je nosim, / i brda joj i dol; / Gdje raj da ovaj prostrem / uzalud svijet prosim, / I... gutam svoju bol.“

Poetsku sliku: „Ja domovinu imam. / Tek u srcu je nosim“ osmislio je svojom domoljubnom lirikom i hrvatski pjesnik Rosario Jurišić Vrgada u zbirci Za svoj dom. To je senzibilizirana poetika u kojoj je Domovina / Dom, bit bivstvovanja i ustrajna Ljubav za bliskosti poznatog Neba u osjetilnoj koncentraciji osjećanja rodnog tla. Ciklusi u osebujnoj knjizi Za svoj dom otkrivaju nadahnutu začudnost poetskog puta koji promiče posvećenost Domovinskom ratu u kojem je autor bio sudionik, dragovoljac, i obnavlja jedinstvenu dinamiku poetskog kazivanja (Grlimo meku svjetlost, Neka druga vremenitost, Kap po kap do izvora voda, Ranjeni ratnici po ranjenoj  travi). Ciklus Grlimo meku svjetlost otvara neprolazni lirski sjaj promišljanja poetske riječi, njezin imanentni govor: „kada me budeš zagrlila / nakon patnje boli rata / nakon pukog preživljavanja / govori mi nešto lijepo / nešto kao ptice / kao vjetrovi“ (Poslije rata).

Imaginativna slikovitost raste i u izvornim, sugestibilnim, stihovima koji simboliziraju tjeskobe dana, tjeskobe nestajanja. Imaginativno mobilne poetske slike impulsi su pjesnikovih kreativnih dometa: „i moj vrisak u visinama izmjerite / najvećom samoćom od početka svijeta / jer usjevi padaju pod oblacima olovnima / i psi rata ostaju na tragu i sad kad nas nema / more suza je obredni ples / u srcu svijeta bespovratna / rijeka svijeća svršetak / i duša što na trepavicama zauvijek ostaje / i sad kad te nema / kad nema nas“ (Sedam žalosti u otkriću dana).

Pjesnik i slikar Rosario Jurišić Vrgada objavio je za života tri zapažene zbirke pjesama: Tkanina križa, masline i pusti otoci (1992), Sjen smrtni (1993) i Plač za izvorima: sveta neumrlost (1995). Posmrtno su mu objavljene zbirke pjesama: I u drivo i u kamen (1997), Jahači na Zelenku (1980) i Kolijevka ljubavi (2007).

Pjesnikinja Maja Kušenić Gjerek, autorica pogovora naslovljena Rosarijeva krunica svjetla istakla je „unikatnu, osobitu i neukrotivu“ poeziju Rosarijeve poetike i kreativni entuzijazam književnice Dijane Rosandić Živković da se nakon trideset godina ostvari ovaj nadahnuti epsko-lirski sklad, osebujni recital u kojem su pjesme posvećene Domovini kvintesencija poetski oplemenjenih domoljubnih stihova: „ti zemljo / ti jedina / ti ljubljena / daj da se tješimo zajedno / i da zauvijek odsanjamo budući san“ (Ti zemljo).

I Silvije Strahimir Kranjčević, naš hrvatski bard, pridružuje se ovom domoljubnom zovu:

„O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,

To moj je, moj je dom!“